Ako nismo zadovoljni sa svojim životom, s onim što radimo, s onim što nas okružuje, s onim što živimo, s onim što jesmo – nema ništa od žaljenja samoga sebe, nema ništa od kukanja. Trebamo se mijenjat, prvo sebe, a onda to oko nas što nas ne čini sretnima…
Ivana Grabar
Kada dođete do određene točke, faze u životu i kad više niste zadovoljni sami sa sobom, sa svojim životom, s onim što vas okružuje, s onim što radite, s onim što jeste – što radite u većini slučajeva? Evo, ja ću biti iskrena i priznat ću: Kukam. Žalim se.
Većina ljudi kada se nađe u takvoj situaciji prvo što napravi je da kuka, žali se prijateljima, žali se familiji, žali se najbližima i onda nakon nekog vremena kukanja i žaljenja pretvarajući samog ili samu sebe u žrtvu, postajemo naporni i sebi i drugima.
Nema ništa od kukanja i žaljenja, prepričavanja scenarija od početka do kraja pa iznova.
Ivana Grabar
Nema ništa od kukanja i žaljenja, prepričavanja scenarija od početka do kraja pa iznova. Ako nismo zadovoljni sa svojim životom, s onim što radimo, s onim što nas okružuje, s onim što živimo, s onim što jesmo – nema ništa od žaljenja samoga sebe, nema ništa od kukanja. Trebamo se mijenjat, prvo sebe, a onda to oko nas što nas ne čini sretnima, što nas ne ispunjava i u konačnici što nas radi nezadovoljnima sobom i svojim životom, što nas radi žrtvom.
Nije dobro živjeti ulogu žrtve! Žrtve ne žive! Žrtve žrtvuju same sebe i time propuštaju dobar komad svog života kukajući i žaleći se, a ne radeći ništa kako bi si pomogle. A to nije dobro! Iz toga se treba iščupati!
Kada se osjećate ovako – u raljama žrtve, u raljama problema, najbolje vam je zastat na trenutak i promijeniti to što vas smeta. Sretno!
Komentari